Direktorica sam već petu godinu. Vrijeme  je brzo prošlo. Uradilo se dosta, ali mislim da mi je najveći projekat bio otvaranje produženog boravka i smještaj biblioteke u adekvatniji prostor.

Mi imamo sreću da nam se iz godine u godinu povećava broj učenka. Kada sam postala direktorica,  bilo je 570 učenika. Sada imamo 610, a i ove godine smo upisali dosta prvačića. Tome svakako doprinosi i rad produženog boravka. Naši učitelji u boravku su vrijedni te  rade sa djecom najprije zadaću, a zatim se raznim kreativnim i zabavnim radionicama ispuni ostatak vremena. Boravak nam je lijepo i moderno opremljen. Ima sve sadržaje koje jedna savremena škola treba  imati. Posjedujemo  i vanjsku, zelenu učionicu, za potrebe boravka, ali i drugih učenika škole.

Posao je težak, ali lijep i zanimljiv. Mnogo je toga o čemu treba brinuti.  Prije svega o organizaciji nastave, nastavnim sredstvima, uslovima  rada… Naravno, smatram da je najvažnija komunikacija, odnos sa djecom, roditeljima, zaposlenicima. Uspostava dobrih međuljudskih odnosa, također, te stvaranje pozitivne klime u kolektivu, da   dolazak u školu i na posao   bude zadovoljstvo, a ne teret, što  je najveći izazov, ali i  najveće zadovoljstvo.

Imamo još dosta planova. Najvažniji za sada je dogradnja dvije učionice na spratu i rekonstrukcija školske fiskulturne sale. Projekte imamo, čekamo da se ispune svi uslovi za realizaciju.

Ušli smo u projekat Ministarstva obrazovanja za opremanje kabineta fizike, hemije i biologije. Učionice adaptiramo sami. Treba za to mnogo sredstava  pa smo ove godine nabavili namještaj za jednu učionicu. U narednoj godini planirano je modernizirati  još pet učionica.  

Pandemija korona virusa je bila teška za sve nas. Nekako je došla iznenada, nismo na to bili spremni. Međutim, kao i uvijek do sada, uspjeli smo se organizovati. Nastavnici su prošli edukaciju za online nastavu, opremili smo se neophodnom tehničkom opremom te se  nastava  nesmetano realizovala. Zahvaljujući donacijama, prije svega naših roditelja,  nabavili smo računare i tablete za naše učenike koji ih nisu imali, omogućili im pristup internetu. Nastava se odvijala redovno, ali škola je bila pusta bez svojih učenika i pokazalo se da je, bez obzira na svu savremenu tehniku, riječ učitelja i nastavnika nezamjenjiva. Zato smo svi sa radošću dočekali povratak u školu.

Da, ja sam u ovu školu prvi put ušla kao učenica 1968. godine, kada je izgrađena školska zgrada. U toku rata, 1993. godine sam počela raditi kao nastavnica, a evo sada i direktorica. Zato me za ovu školu ne veže samo posao, nego posebne emocije koje izazivaju  prisjećanje na djetinjstvo i školske dane. Meni je to bio najsretniji period u životu. Željela bih  još više uraditi  za našu školu te da i sadašnjim generacijama ostane  takva u sjećanju.

Veliki je to jubilej, 55 godina uspješnog rada škole. Mnogo je generacija, mnogo učenika kroz nju prošlo. Sada su to uspješni ljudi širom svijeta, a  mnogi od njih su sada roditelji naših učenika. Imamo namjeru  da sve njih objavimo u  Monografiji škole koja  se već priprema. Mnogo dokumentacije  je izgubljeno  u ratu što nam stvara dodatni problem,  ali snaći ćemo se nekako. U septembru ćemo organizovati susret bivših i sadašnjih generacija i organizovati likovnu izložbu pod nazivom: “Učenici”. Pokušat ćemo sakupiti radove bivših i sadašnjih učenika naše škole.

Ima ih mnogo. Koliko ću u tome uspjeti ne znam, zavisi od mnogo faktora.

Poruka našim učenicima …

Budite mi zdravi i veseli, volite svoju školu onako kako sam je ja voljela  i volim!