USPJEH NE DOLAZI PREKO NOĆI

ON SE IZGRAĐUJE

STARI NAZIV (od 1968. do 1993. god.): Osnovna škola "Ahmet Fetahagić"  Školska zgrada, izgrađena je 1968. god. i ima oko 2000 m2 korisne površine, od koje, na učionice otpada 784 m2 . Radni prostor, po osnovi funkcionalnosti, je uslovan i odgovara svojoj namjeni za odvijanje odgojno-obrazovnog procesa. Nastavni proces se izvodi u dvije smjene.

INTERVJU I BIOGRAFIJA

NAFIJA SARAJLIĆ

Nafija Sarajlić. Rođena je u Sarajevu u jesen 1893. godine u poznatoj porodici Hadžikarić, njen otac Avdija nije se ustručavao da bude među prvima koji će dati svoju žensku djecu na školovanje. Svih pet kćeri, među kojima i Nafija, završile su učiteljsku školu. U porodici su bila još i tri brata. Kao učiteljica Nafija je radila tri godine u Sarajevu.  Sa osamnaest godina udala se za književnika Šemsudina Sarajlića sa kojim će imati petero djece.  Prvi književni rad Rastanak (Uspomena) objavila je u bajramskom prilogu Zemana 1912. godine, da bi sve Teme objavila u Ćatićevom Biseru, njih dvadeset i to u godištima 1913-1915. i 1918. godine.Smrt njenog prvog djeteta odigrala je , prema kazivanju Nedvete Sarajlić, odlučujuću ulogu u njenom životu (kada joj je dijete umrlo i sama je bila dva mjeseca u bolnici, prestala je da piše.  O tome govori i Alija Isaković koji sa žaljenjem konstatuje taj prelomni momenat u Nafijinom Književnom životu. Kad su došla  djeca, kad joj je umrla prva kćerka – sva se predala porodici i pčelarstvu. Nikog nije bilo da kaže koliko griješi. I kakav je grijeh – pobjeda zbilje nad lirskom prozom! Dva pisca u porodici onog vremena! Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu i u Knežini Kod Šemsudinovog oca. Kuća im je bombardovana 1941. I tom porilikom je uništena bogata porodična biblioteka. Posljednje dvije godine života provodi u Semizovcu kod Sarajeva, baveći se voćarstvom i pčelarstvom.Voljela je mnogo da čita (cijenila je na primjer, Krležu i oduševljavala se Andrićevim stilom), naročito putopisnu literaturu.  Jedno vrijeme bila je veoma aktivna u radu društveno – političkih organizacija žena u Sarajevu. Umrla je 15. januara 1970. godine u Sarajevu, deset godina poslije muža Šemsudina.


Nafija Sarajlić (1893 – 1970) samo je pet – šest godina ispisivala svoje proze, svoje kratke TEME i to je bilo dovoljno da se danas bavimo njome. Kad se pojavila TEMAMA (NAJPRIJE 1912) odmah je darovito nadoknadila ono čega nije bilo prije nje u njenoj sredini (Bosni), u njeno vrijeme. Možda je urednik Bisera Musa Ćazim Ćatić „zaslužan“ za njeno pojavljivanje.

Nafijinih  dvadesetak TEMA otkriva takav intelektualni interes da nas i danas iznenadi.

Duhovito živo pripovijedanje, čistog jezika, blagog sarkazma, kratke, vrlo jezgrovite rečenice, kakvih nije bilo u znatnom periodu tzv. Pripovjedačke Bosne.

Poetska rečenica bogata je snovima i simbolima o budućnosti začuđujuća je i nesvakidašnja.

Prema tim tihim pripovjedačkim svojstvima Nafija je ispred svojih savremenika, premda je prva žena, prozni pisac u BiH. Nije pisala mnogo. Čim su došla djeca, kad joj je umrla prva kćerka ostavila je pero i kad je umrla – pedesetak godina kasnije – jedva je ko znao da je objavila svoju zbirčicu TEME, daleke 1918. godine u Mostaru.

( Iz recenzije: Alije Isakovića i Milana Nikolića)


INTERVJU SA NEDRETOM SARAJLIĆ – NAJMLAĐOM KĆERKOM  NAFIJE SARAJLIĆ


Stigli smo deset minuta ranije i pozvonili. Vrata je otvorila naša domaćica: gospođa Nevdeta Sarajlić. Dok je Neda (tako nam je rekla da je zovemo) za nas tražila papuče mi smo razgledali prostoriju. Na zidu smo opazili predivnu sliku – profil slikan olovkom. Gospođa Nedreta nam je rekla da je to slika njene majke, te da će pokušati da je fotokopira i ustupi našoj školi, na čemu smo joj se zahvalili. Nakon uvodnog razgovora sa gospođom Nedretom, koji je vodila naša nastavnica Edina, mi smo počeli intervju.

 
*Gospođo Nedreta, recite nam nešto o svom životu!

- Po zanimanju sam profesor sociologije i geografije. Sad sam u penziji. Za vrijeme rata sam bila u Sarajevu, gdje bih drugo.

 *Pričajte nam o majci!

- Kao učiteljica je radila do 1911. godine.  Učenicima je pričala priče koje je sama pisala. Priče su bile duhovite, što se njima veoma dopalo. Ostalo im je u lijepoj uspomeni. 

*Kao majka?

-  Nije podnosila lijenost. Uvijek smo se nečim bavili. Bila je misaoni tip žene. Nikada nije govorila o sebi, pa vam zato o njoj i ne mogu mnogo reći. Puno je čitala. Željela je da učestvuje  u našem životu. Živjela je sa nama i za nas. Majčinska ljubav  je bila tolika da je prestala pisati kad je umrla, moja sestra Halida.

*Kao pisac?
- Dosta sam subjektivna i o njenom  radu trebaju drugi reći. To je lijepo rekao rahmetli Alija Isaković: „Njeno duhovito, živo pričanje, čistog jezika i blagog sarkazma, jezgrovito, za ono vrijeme vrlo je jezgrovito, i osobeno izdvaja Nafiju kao orginalnog stvaraoca i stavlja ispred mnogih njenih savremenika, gdje spada i njen muž Šemsudin.“ 

*Da li imate njen rukopis?
-  Nemam. Ne znam gdje se nalazi. Tragala sam za njim, ali bez uspjeha.

*Šta se desilo sa vašom porodičnom kućom? 
-Srušena je prilikom bombardovanja Sarajeva 1941.g.
 
*Pričajte nam o željama Nafije Sarajlić!
- Brinula se za budućnost našeg naroda, a imala je, s druge strane, neograničeno povjerenje u njegove sposobnosti i vrline. Jako je željela da naša Bošnjakinja bude obrazovana. Bila je protiv zaostale sredine i primitivizma. U tome joj je mnogo pomogao njen proncljiv duh i unutrašnja snaga.

*Gdje se nalazi njen mezar? 
- Na Barama. Možemo zajedno otići na proljeće.

*Vaša poruka učenicima? 
-Želim djeci, omladini i svima nama ljepšu i sredniju budućnost.